Vrijeme prije jezika, Monika Herceg

Teorem o povjerenju Vremenu dati da sasuši bolest, da tišini ulije neizgovorivo u pukotine Okrenut ćeš se mnogo puta i shvatiti da srcem ...

Teorem o povjerenju


Vremenu dati da sasuši bolest,
da tišini ulije neizgovorivo u pukotine

Okrenut ćeš se mnogo puta
i shvatiti da srcem možeš tumarati godinama,
a da ne nađeš mjesto za odmoriti
Za najtmurnijih dana
svijet će se prenamijeniti za samoću

Ljubav često leži u lokvi šutnje
dovoljno dugo da iz nje
izlaze oživljene stijene

Kad te svlada umor, njena rebra za tebe
otvorit će se kao cvijet biljke mesožderke

Teorem o samoći


Obećati sebi odluku, prepredeno čekati da se sunce
spusti niz leđa i otići iz srca na vrijeme
da plamen ne zahvati suknju
Potom mravi, duljina puta koji odluku
pretvara u događaj, lisice koje u pjesmi traže
tragove izgubljenog plijena

Jednom će sve ovo biti
promjena ubrzanja ususret voljenima,
ako skočiš prenaglo bogu na ramena,
prevalit ćeš se natrag i bit će uzaludno
Samo su jedna vrata
za u čovjeka i u ljubav

Prije ptica, bili su pokušaji da nježnost nazoveš
ulicom, planinom ili oceanom
Djevojčice su se skupljale
na dnu te istine pokušavajući
postati svjetlost

Ljubav, nemjesto,
proglasila je državu
u neplodnoj tundri

Iskaz o bijegu

Ovdje na rubu jabuke koja još ne zna da će postati jabuka
dok pčela vrtoglavo pritišće sreću u usplođe,
putnik će povjerovati da je božje lice metalna ptica
Kako se bježi od ljubavi?
Nitko me ne pita za papire na kojima bi ozbiljno lice trebalo
jamčiti da nisam eksplozivna naprava,
a već ulijećem u nečiji početak
Slova se ne mogu protegnuti izvan geografije
koprcajući se kao bilo koja životinja
koju se približi vatri

Jezik gleda u atmosferu, bježi iz čovjeka,
jezik se opravdava putnicima da nije do njega,
ta barijera nebitne biografije, mene i smiješne države
Dogodilo se, na kraju, kao i sva zacjeljenja;
kad nisam gledala, pčele su povjerovale
da je proljeće odgođeno, zaspale
u pričama o egzotičnim predjelima
i već je cijeli vijek prošao
kad je pjesma tabanom dotaknula
posuđenu zemlju
 

Iskaz o imperativu šutnje

Netremice te gledam i promišljam
možemo imati nekoliko godina,
dvoje djece u vremenskom kotlu zamutiti,
izliti ih lijepe, kao Davida glatke
i postaviti u najružniji vrt koji nađemo
Sutra ili možemo i danas
Nisam dugo spavala, ali san je prenosiv
pa ću zbrojiti minute,
drugim šetačima oči poleći u riječne rukavce

Samo budi tiho

Možda netko opet pokuca na moje tijelo
i pokuša me otvoriti

Hipoteze o oblicima trajanja


Tijelo je zaključana kutija putovanja
i kada odlazim i kada dolazim,
u meni se pokrenu koraci predaka
i njihova narav potrči niz leđa pa izgovori
da nisi više potrebna ovoj samoći,
da u mene postoji ulaz, ali ne i izlaz iz mene,
da bježiš što dalje jer ću i ja pokušati
pobjeći toliko puta da će naš život postati krug,
da nisi više od prolaznika
iako ti ruke iznose naoblaku kad uđeš u sobu,
iako si topla poput obiteljske kuće kad želiš razgovarati
i ova tuga koja se strovaljuje u mene
naprosto je prolazna oluja,
a ja sam iskusna ptica koja zna sve
o vrstama manevra kroz vjetar
Otac trči mojim plućima,
njegov topot ponekad me uruši
i tad čekam kao dijete da me zagrliš
plačući i gurajući te od sebe
jer ja sam tisuće koraka koji me žele raznositi
i kome treba takvo vjetrovito mjesto

Ostaješ, kao da smo užareni samo od srpnja, i ne znam
smijem li povjerovati ovom dubokom disanju
dok se nad tvojim kapcima san ukapljuje
natapajući vlagom udaljenost od mog do tvog nosa
pretvarajući nas u suživot,
prvu maglu koju puštam
da s našeg balkona
zarazi cijeli grad

Fotografija Adrijane Vidić